Kako dalje kad se svaki smisao izgubi?


And she's buying a stairway to heaven....





"When I was 5 years old, my mother always told me that happiness was the key to life. When I went to school, they asked me what I wanted to be when I grew up. I wrote down "happy". They told me I didn’t understand the assignment.
I told them they didn’t understand life."
— John Lennon.



“With freedom, books, flowers, and the moon, who could not be happy?”

Slučajnih prolaznika:32918

10.10.2017.

Postoji plan da je andjeli ukradu.

Postoji teorija o mom srcu.
Htjela sam je zamisliti kao bajku.
Tacnije, odlucila sam je zamisliti kao bajku!
Jer, odrasla osoba u meni ne vjeruje u bajke, ali dijete u meni ne dozvoljava da budem odrasla osoba.
I tako, postoji bajka.
Negdje, u nedokucivim daljinama univerzuma, postoji jedna dusa. Pomalo izgubljena, rastrgana, luta i trazi smisao sa te strane razuma. Trazi oslonac, tople i poznate oci, ruke, zagrljaj i mio glas koji ce da utisa sve gromoglasne oluje.
Dok, sa druge strane razuma i sarenog univerzuma, postoji jednako izgubljena dusa, u jednako losem stanju. Mozda i malo gorem.
Pomalo odustala od potrage za onom gore pomenutom.
Prosla je tolike oluje, sibanje hladnog vjetra po licu, snijega, kise, leda i naposljetku je srce te duse postalo sam led.
I tako je dusa presla u hibernaciju, a srce spava vjecnim hladnim snom, dok dusa te duse ne dodje i otopi isto svojom toplinom i ljubavlju.
Ali, sta ako ta dusa ne zna koliko  ju je ova pokusavala pronaci? Sta ako ne zna da se trebaju traziti? Sta ako im u ovom svijetu nije sudjeno da budu spojene? Sta ako su se mimoisle? Sta ako su se nekad nasle, ali  jedna, nekim cudom, naoprosto ne prepoznaje drugu? Sta ako... Sta ako srce zauvijek ostane zaledjeno? Sta ako nikad vise  ne osjeti toplinu i ljubav?
100 godina samoce, 100 godina hladnog sna.
Ali, ipak postoji nada, da ce se nakon stotinu i prve godine  naci, prepoznati i stvoriti cjelinu, a iznad svijeta ce da eksplodira oblak ljubavi, topline i osmijeha. 
Bas kao u bajkama; stvari bivaju u bojama i toplije, sunce grije, cijeli svijet se smije, svi plesu, pjevaju i vole se.
Ne zelim dozvoliti odrasloj osobi da doda ista na ovo. Sve ce da pokvari, kao uvijek.

Pusti me da mastam!


"Na Svijetu uvijek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo da je nasred neke pustinje ili usred velikog grada. A kad se te osobe sretnu i njihovi se pogledi ukrste, sva prošlost i sva budućnost gube svaki značaj. Samo postoji taj trenutak i ta nevjerovatna sigurnost da je sve stvari pod suncem ispisala jedna ista ruka, ruka koja je stvorila po jednu dušu blizanku za svaku osobu i koja je u njima probudila ljubav bez koje ni jedan san ljudske rase ne bi imao smisla."
-Paulo Coelho

28.03.2015.

But that's not the shape of my heart.




Izbrisala sam gotovo sve sa bloga.
Pa, eto..
Za nove početke!
Cheers!!!

24.10.2014.

i loved u with a fire red, now it's turnin' blue

Zauvijek će da traje taj magični trougao/trokut ;  ova pjesma, moji "saprani" prijatelji i ja.
Oh, well..
IT'S TOO LATE TOO APOLOGIZE.





16.09.2012.

da li čovjek sve, baš sve, na kraju preboli..?

Žive rane...











07.07.2012.

Angels never fade away.











p.s. I love you.

08.06.2012.

sveto je ono pred čime drhtiš, a čemu se diviš..

Nema me, ne pisem, ali ne zaboravite me.

Take me away...



19.02.2012.

ja se slažem...ma ja se uvek slažem....

"Dodji mi Mia! Preleti sve apsurdne vodene i kopnene granice. Dodji i voli me. Dodji i pusti da te volim. Zauvijek."

Oh, ti. :)


07.02.2012.

my soul is painted like the wings of butterflies...



"Ubiti nju, kao što su neki očekivali, nisam naravno mogao. Ja sam nju, znate, volio. To je bila ljubav na prvi pogled, na posljednji pogled, na pogled do groba."
- Vladimir Nabokov




28.01.2012.

“It wasn’t my day. My week. My month. My year. My life. God damn it.”


Ponekad sam tako umorna od svega...od danas, od sutra...od tuge, od ljubavi... od malih zelja, od velikih snova...od sjecanja, od nadanja...a najvise od cekanja...ali ipak cekam...i cekacu...i pored toga sto je neko rekao da onaj koji ceka samo gubi vrijeme...ja mislim da onaj koji ceka, na kraju ipak doceka...

10.01.2012.

forse c'e' un diavolo in me..



"Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moraš praviti da je ne primećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola.. I pazi.. Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu.. I onda si gotov.. Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija.. I nikad te više neće zaobići..."








03.11.2011.



"Ovde je počelo da biva hladno. Ne znam kako je tamo kod vas, ili onamo, na severu. Postoje neki koji mi kažu da je svuda hladno. To su baš takvi neki kojima nikad nisam verovao....misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima, ti i ja jednostavno morali voljeti.."




"Prebolećeš to…To je samo kliše koji stvara probleme. Ne možeš da preboliš jer je “to” osoba koju si voleo. Bol prestaje, dolaze novi ljudi, ali praznina nikada ne biva popunjena. Kako bi I mogla da bude? Osobnost onoga za čim žalimo ne ublažava se njegovom smrću. Rupa u mom srcu ima tvoj oblik i niko drugi ne može da je popuni. Zašto bi se to od nekoga i očekivalo?"


"Fališ mi ti. Onda kad zamiriše vazduh na more, kad mi vjetar donese muziku talasa pred noge. Fališ mi ti. Onda kad se useli tišina u moju glavu. Kad muzika obuče svoju čežljivu notu. Zašute svi glasovi koji me proganjaju, uspori dan, razblaži se vazduh i poteče sjećanje od kojeg se branim cijelog dana. I uvijek me stigne pred kraj, kad već pomislim da sam ga pobjedila ovaj put."


21.06.2011.

Nisam se osvrtao, za svaki slučaj....

Ni godišnja doba ne pomeraju me više kao nekad...
Proleće mi je uvek udaralo šamar, Leto se kao kupina kotrljalo obodom mojih usana, a Zima
bi mi zazvonila u glavi kao grozd praporaca, trpajući pune šake dijamanata u moje misli, jednostavno, kao šake staklenih klikera u duboke džepove kaputa...
Ali Jesen me je najviše mazila...
Spuštala mi se na ramena nežno, kao tanani sveter obojen dimom spaljenog lišća, i učila me
recima kojima se priziva tišina, i koje se (ako ih pravilno zamisliš), rimuju sa rominjanjem kiše, i slade pod jezikom kao brašnjave mrvice pečenog kestena...
Da, nešto se dogodilo u onom posebnom kosmičkom satiću, ugrađenom u vlažni sivi pesak,
negde na samom izvoru moje kičme...
Veliki zupčanik, koji bi ranije uvek škljocnuo kad kazaljka naiđe na april ili oktobar, zarubio
se kao šljunak, i točkici su odjednom počeli da se vrte neočekivano lako...
Dovraga, poražavajuće lako...
Kao na glupom okruglom časovniku u holu železničke stanice koji melje rezignirano, kao
dolap, nemajući pojma o tome da li je napolju upravo sumrak, susnežica, oktobar ili eventualno ponedeljak...

13.06.2011.

Bloody walls.

Otkad znam za sebe sanjam jedan te isti san. Točnije noćnu moru.
Prolazim nekakvim hodnikom. Svugdje je tama. Ne vidim ništa. Obuhvaća me crnilo. Odjednom me zabljesne svjetlost. Valjda je došao kraj. Uvijek se tome ponadam.
Ulazim u tu svjetlost. Zatim nastupa čuđenje. Nalazim se u maloj prostorijici. Okrenem se prema mjestu odakle sam došla. Ali više izlaza nema. Zarobljena sam između četiri zida. Zasljepljuju me svojom bjelinom. Prekrivam oči jer mi svjetlost smeta. Najednom je nestane, pa mičem ruku. Odlazim do jednog zida, pa ga dotaknem. Zatim se začuje sablasni vrisak. Od toga mi se ledi krv u žilama. Ali postaje sve čudnije. Mnoštvo glasova progovara. ,,Povrijedila si nas“, šapuću. Nakon toga zidovi počinju krvariti. Narušavaju svoju bjelinu. Ubrzo postaju potpuno crveni. Zatim krv počne curiti, kliže po podu do mene. Uskoro se već nalazim u lokvi krvi.
Želim pobjeći, ali ni dalje izlaza nema. Ostajem prikovana za pod a  krvi ima sve više i više.
Počinjem već gotovo plivati u njoj.
Više zraka nema, ne mogu disati, nestajem u krvi i budim se.

24.05.2011.

Čemu su nas naučili roditelji?



Religiji: Bolje ti je da počneš da se moliš Bogu da će ta fleka sići sa tepiha.
Logici: Jer sam ja tako rekla...
Ironiji: Samo nastavi da plačes i daću ti ja razlog za plač...
Osmozi: Zatvori usta već jednom i počni da jedeš!
Strpljenju: Sjedit ćeš tu dok taj tanjir ne nestane!
Hipokritici: Rekla sam ti MILION puta, NE PRETERUJ!
Iščekivanju: Sačekaj samo dok dođemo kući, ja ti kažem...
Genetici: Isti si ko i otac!
Savitljivosti: Pogledaj tu prljavštinu iza ušiju...
Termodinamici: Zagrij stolicu, fakultet završavaju uporni.
Humoru: Ako ti kosilica otkine nožne prste, nemoj meni trčati...
Korenima: Zatvori ta vrata, k'o da si se rodio u štali!
Flori i fauni: Sažvakaćeš to gradivo kao krava sijeno!
Mudrosti: Kada dođeš u moje godine, sve će ti biti jasno.
Vjeri: Kad stignemo kući vidjećeš ti svoga Boga!
Pravdi: Nadam se da ćeš i ti imati djecu i da će biti ista kao što si ti!


:)

17.05.2011.

respect.

Sveucilisni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje: Je li Bog stvorio sve sto postoji? Jedan student mu je smjelo odgovorio: Da, Bog je stvorio sve sto postoji! Bog je sve stvorio? upita profesor jos jednom. Da, profesore odgovori student. Profesor ce potom: Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Buduci da zlo postoji a uzevsi u obzir princip da nas odredjuje ono sto radimo, onda je i Bog zao! Student je ostao sutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je jos jednom dokazao da je vjera zapravo mit. Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nesto pitati. Naravno odgovori profesor. Student ustane i rece: Profesore, postoji li hladnoca? Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno? Studenti su se zakikotali na kolegino pitanje. Mladic je odgovorio: Zapravo profesore, hladnoca ne postoji. Prema zakonima fizike, ono sto mi smatramo hladnocom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proucavanju ima ili prenosi energiju, a toplina je ono sto cini da tijelo ima ili prenosi energiju. Apsolutna nula znaci potpunu odsutnost topline, sve stvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoca ne postoji. Mi smo stvorili tu rijec da opisemo kako se osjecamo ako nemamo toplinu. Student nastavi s pitanjem: Profesore, postoji li tama? Profesor odgovori: Naravno da postoji. Student ce na to: Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo svjetla. Svjetlo mozemo proucavati, ali tamu ne. Zapravo, mozemo se posluziti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proucavati razlicite duljine svjetlosnih valova za svaku boju. Ne mozemo mjeriti tamu. Najobicnija zraka svjetla moze prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako mozete znati koliko je odredjeni prostor mracan? Mjerite kolicinu prisutnog svjetla. Nije li ovo tocno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opisu sto se dogadja kada nema svjetla. Na kraju, mladic upita: Profesore, postoji li zlo? Sad vec pomalo nesiguran, profesor odgovori: naravno, kao sto sam vec rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najcesce u svakodnevnim primjerima covjekove necovjecnosti prema drugim ljudima… u zlocinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu nista drugo nego zlo. Na to ce student: Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Bas kao i tama i hladnoca, to je pojam kojeg su ljudi stvorili da opisu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje bas kao sto postoje svijetlo i toplina. Zlo je posljedica onog sto se dogodi kada u covjekovom srcu nije nazocna Bozja ljubav. Bas poput hladnoce koju dozivljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se dogadja kada nema svjetla. Profesor je sjeo. Mladic se zvao Albert Einstein.


Stariji postovi